U PATNJAMA POBJEDA U KRISTU

     Drage čitateljice i čitatelji, Biblija nam govori o grijehu i o patnjama te krizama vjere, koje Bog dopušta na čovjekov put. Svaka kriza vjere ima svoju kušnju i svaka kušnja je vjerniku kriza vjere.

     Što Bog time želi? Nam se kriza vjere šalju u ljubavi. "Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka" (Tuž 3,33). Bog ima pri tome svoj cilj. Što bi se dogodilo kad bi stablo raslo samo na suncu i miru? U burama i kiši stablo pruža svoj korijen sve dublje i dublje. Što bi se dogodilo djeci koja bi dobivala sve što hoće? Ona bi postala razmažena i njihova budućnost bi bila bez radosti i veselja.

       Mi i trebamo kušnje i nevolje. Pri tome se naša narav oblikuje te mi postajemo zreliji vjernici i rastemo u vjeri. Nevolja nam pokazuje našu grešnost i ojačava našu vjeru u Isusa Krista. U Poslanici Rimljanima piše: " Mi se ponosimo i nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu. A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu, koji nam je dan".(Rim. 5:3-5) Kušnje i krize vjere su poslane da iskušaju, je li naša ljubav prava, iskrena ili samo prazna riječ. (2 Kor 8,8).

     "Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost." (Jak. 1:2-3) Ovo je Božji cilj kad dopušta razne kušnje i nevolje.

       Petar piše: "Zato ćete klicati od radosti, iako se jedan čas - ako to mora biti - budete ožalostili raznim kušnjama, da se vrijednost vaše vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koje se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist" (1 Pet 1,6-7).

  

       «Bog će očistiti kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro" (Mal 3,3). On čeka na takav sjaj kojim će moći vidjeti svoju sliku u nama budući da nas je stvorio za svoju sliku.

       Pročišćavanje može boljeti, ali Bog zna koliko mi možemo izdržati. Pavao nam utješno kaže: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).

  

       Što smo siromašniji, to više vidimo prljavštine svoga srca. To ne znači da smo lošiji vjernici, već da samo poznavanje raste. Što dolazimo bliže svjetlu, to bolje vidimo nečistoće na našim haljinama.

       Ima i ljudi koji se hvale u svojoj duhovnosti, o svojoj jakoj vjeri, vjerskim iskustvima. Ali to se završava u farizejstvu, jer vjernik nema u sebi ništa čime bi se pohvalio. Ako bi se hvalio, to pripada samo Bogu, koji je djelovao. Mi vjernici želimo biti što bliže Isusu Kristu i živjeti bogatiji život u Njemu. Isus ne govori samo blaženima, samo onima koji su siromašni u duhu, već i onima, koji su krotki, koji očekuju da u svemu bude Božja volja (Mt 5,6). Ova nutarnja čežnja za bogatijim životom u Bogu ne smije nestati iz srca vjernika.

           Jedini odgovor za pobjedu u krizi vjere, u kušnji jest Isus Krist. On je sam trpio i bio kušan kao i mi, ali je bez grijeha. On (Isus) je pobijedio gdje smo mi pali. On zna kakve su ljudske borbe i zato suosjeća s našim slabostima, razumije naše nevolje. Zato možemo hrabro ići k Njemu pri našim kušnjama jer Biblija nam kaže da on pomaže onima koji su u kušnji. (Hebr 4,14-16). Pravi trenutak je trenutak kušnje i pomoć dolazi upravo tada. "Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji" (Heb 2,18).

     Isus Krist je i naša pobjeda. "Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu!" (1 Kor 15,57). Ili: "hvala Bogu koji nas uvijek u Kristu vodi u pobjedonosnom slavlju" (2 Kor 2,14). Ili: "ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio" (Rim 8,37).

     Ovu pobjedu postižemo u Isusu Kristu, ne svojim snagama, već pomoću Duha "Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete" (Rim 8,13).

   Ove riječi nisu samo pobožne riječi, već stvarnost u životima mnogih ljudi. Alkoholičar se oslobodio alkohola, škrt čovjek postao je darežljiv, lažljiv iskren, tvrdoglav milosrdan, nestrpljiv je postao strpljiv, sebičan se počeo brinuti za svoje bližnje itd. Krist nam pomaže da možemo pobijediti mnoge grešne navike, iako nikada na ovome svijetu ne postajemo savršeni.  

Marja Mrčela

    

alt

 

PONIZNI ISUS KRIST, NAŠ SPASITELJ

 U ovo vrijeme Došašće ili Advent očekujemo Isusa Krista u našim srcima. Zato bijemo, molimo se i marljivo čitamo Riječ Božje. Zar ne!? Na kakav način mi očekujemo Isusa Krista ? U jednoj adventskoj pjesmi pjevamo o Isusu ovako: …stiže moćno, s  drskim mnoštvom,ali  ipak protivnike sve On obara…." U mislima ovog pjesnika je sigurno bio tekst, gdje se naglašava poniznu

narav Isusovog djelovanja i to je u Matej 21,5: "Recite kćeri sionskoj: Evo, kralj tvoj dolazi k tebi, ponizan i jaše na magarici" sebi je Isus rekao: "Ja sam krotka i ponizna srca" Mat 11,29. Ovu

stranu u Isusu treba naglašavati ponovo i ponovo, jer mi ljudi imamo naklonost da pazimo na ono što izgleda moćno, ogromno, slavno i pohvalno, što se čuje daleko.  I sami lako želimo biti važni, dignemo sebe, ponižavamo i ucijenimo druge. Ako cijenimo ovakvih stvari, može biti da izgubimo

Isusa. I  ipak baš ponizan,  krotak Isus je nam što najveća pomoć i utjeha.

Kako je to mogućno, možda se pitamo. Kad govorimo o Isusu, koji djeluje ponizno i krotko, znače tople prijateljske odnose među ljudima. Ponizan prijatelj je prijatan prijatelj, onakav, kod koga je ugodno biti. Ponizan prijatelj je i strpljiv. On dade drugome vremena, životne prostora razumijevanja. Ponizan prijatelj je i miran  prijatelj, koji podnosi sve, što vidi u drugoj osobi. Ponizna osoba ne razdražuje se, niti ne se razljuti, kad on susreće nezgodnu situaciju  ili neljubaznog čovjeka. On "ne prepira se ni viče", Mat 12,19.Takav prijatelj je Isus, tvoj kralj, koji dolazi ponizno k tebi. On dolazi k tebi i tada, kada ti ne možeš održavati prijateljstvo s njime tvojim poslušnošću ili da pokušavaš  ugoditi Njemu. On dolazi k tebi kao strpljiv kralj, koji podnosi tebe u njegovom kraljevstvu i tada, kad nitko drugi nema snage da tebe podnositi. On dolazi k tebi mirno i s empatijom kad si izvan sebe, zbunjen, zabrinut ili možda slomljen i žalostan zbog pada u grijeh.

Kao ovakav prijatelj On nas poziva sada i reče: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako." Mat 11,28-30.

Svoju krotkost, koja dade pokoj našim dušama, Isus naziva ovdje za jaram. Ovaj jaram krotkosti je suprotnost riječi, koje kritiziraju, optužuju, ranjavaju. Ovaj je suprotnost mržnji,  tvrdoći, strogosti, nasilju, prekidu prijateljstva, koje su sve naša sredstva tada, kada naše stvari idu drugačije nego mi želimo.  Mi zahtijevamo pravo za sebe, želimo pobijediti onoga, koji nas suprotstavlja. Isus se ne ponaša prema nama kao što mi jedni prema drugima. On se usteže od ružnih znakova, grubih šala podmuklih udaraca. Ovo je njegov jaram.

Pod jarama krotkosti je Isus dao da ljudi, koje je stvorio, uhapse Njega. Pod ovom  jarmom  je On kao krotak ljudski prijatelj slušao njihove lažne vapaje. Kad je On stajao krotko kao žrtva ljudskih laži i vlasti pred sudom, kad se je krotko iscrpio ispod križa i konačno kada su ga raspeli, On se pomolio krotko i glasno: "Oče, oprosti im , jer ne znaju što čine."Ništa nije moglo ugasiti Isusovu ljubav prema nama.

Tako je On oborio sve protivnike, jer ovakvu ljubav, ovakav krotak jaram je previše inače toliko jakim mračnim  silama. Pred ovoj  trpećoj krotkosti sve se otopi kao vosak u toplini svijeće i uništava kao film, koji se donosi u svjetlo. Sila neprijatelja duša je hladnoća  i tama. Toplina i svjetlo čine snage tame  bespomoćni. Zbog toga je Isus rekao: "Učite od mene - uzmite jaram na se". Kad mi se borimo protiv mračnih duhova, sila njihovim vlastitim oružjima; tvrdoću, hladnošću, tajnošću, poluistinama,  lažima,  mržnji, bez ljubavi i bez opraštanja, mi trpimo poraza. Ali ako nosimo onaj jaram krotkosti, možemo ostati u samoći i kao žrtveno janje, ali istovremeno mi pobjeđujemo one sile, koje pokušavaju predavati da bi dolazilo Božje kraljevstvo.

 
    DRAGI PRIJATELJU!

Jednostavno, moram ti poslati ovo pismo da ti dam do znanja koliko te ljubim i koliko mi je stalo do tebe. Vidio sam jučer, kako si naporno radio svašta cijeli dan a za mene nisi imao ni malo vremena. Čekao sam svaki trenutak nadajući se da ćeš povesti i mene sa sobom, ali uzaludno. Tebi su zanimale samo ovozemaljske stvari.

Kako se večer približavala dao sam ti zalazak sunca da završi tvoj dan, i hladan povjetarac da te odmori: čekao sam. Ni tada nisi mislio na mene. O da, boljelo me je to toliko, ali ja te još uvijek ljubim, jer sam tvoj Prijatelj. Vidio sam te kako si zaspao sinoć i poželio ti dotaći čelo, te sam ujutro razlio sunčeve zrake po tvojem licu i jastuku. Opet sam čekao, želeći da se spustim k tebi, da porazgovaramo. Toliko lijepih darova sam ti htio dati, ali opet ti me nisi molio niti tražio moje vodstvo.

Probudio si se kasno i požurio za obavezama ne mareći za hranu duše svoje… Moje suze su pratile tebe. Danas si izgledao tužan, kao i ja zbog tebe. To mi stvara bol u srcu, jer mi je stalo do tebe da sam žrtvovao svoj cijeli život za tebe. Ja te razumijem. I mene su prijatelji mnogo puta iznevjerili i ražalostili, ali ja te još ljubim. Pokušavam ti to reći kroz prirodu na različite načine, kroz moje druge prijatelje, koji su dnevno zajedno sa mnom. O čuj moju riječ kao nekoć i vrati se svojoj prvoj ljubavi. Tu sam.

Moja ljubav prema tebi dublja je od mora i veća od bilo koje tvoje potrebe ili nade. Znam kako ti je teško živjeti na zemlji. Želim ti pomoći. Želim ti dati pravi pokoj, mir i radost, što svijet ne može ti dati. Želim provesti vječnost zajedno s tobom u nebu. Moj Otac želi to isto. Ja sam put, istina i život. Ti to znaš. Samo me pozovi i razgovarat ćemo dnevno zajedno. Ja te žarko čekam već danas, jer te ljubim.

Tvoj prijatelj, Isus

  

TRPLJENJE MAJKE NAŠEG SPASITELJA

Marija, majka Isusova u svom je životu trpjela mnogo, ali tiho znajući da je njena bol povezana  s naklonošću Božjom.

Zašto je Bog izabrao baš nju za tako veliku ulogu – majku Spasitelja?

Tko je bila Marija?

Potjecala je iz nepoznatog sela, bila je mlada, siromašna, tiha, skromna, ponizna, poslušna. Boga je poznavala preko knjiga Mojsijevih, psalama i pisanja proroka. Duboko je poštivala Boga. U svom je srcu znala što je Bog učinio za njen narod. Bilo je mnogo židovskih djevojaka, koje su željele služiti Bogu. Bog je izabrao baš nju.

Bila je ona blagoslovljena među ženama, zbog svoje vjere i poslušnosti Božjoj riječi. Htjela je poslušno činiti  samo Božju volju i služiti mu. Bila je voljna žrtvovati se i biti najskromnija službenica Božja.

Kada joj je anđeo naviještao, da je našla milost kod Boga, da će začeti i roditi sina, kome  će nadjenuti ime Isus, odgovorila je kratko: “Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” (Luka 1, 38)

Marija je u budućnosti imala priliku dokazati da je mislila ono što je rekla. Posljedice u tom trenutku nije mogla predvidjeti. U samom početku, ona, najpovlaštenija među ženama, naučila je da uz izuzetnu prednost ide i veliko žrtvovanje.

Najprije je žrtvovala svoj ugled, ali i ugled svog zaručnika Josipa. Prije nego što su se Marija i Josip nastanili zajedno, pokazalo se da je Marija začela po Duhu Svetom. Josip nije htio javno otpustiti Mariju. Da je to učinio, seljani bi ju kamenovali , prema tadašnjem zakonu. Josip ju je htio otpustiti tajno, no tada mu se u snu ukazao anđeo Gospodnji: “Josipe, sine Davidov, nemoj  se bojati kući dovesti  ženu svoju Mariju, jer je ono, što  je ona začela, od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti  svoj narod od grijeha njegovih. A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku: ”Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel.”

Josip je učinio kako mu je anđeo zapovjedio. Dovede kući ženu svoju. Lako nije bilo Mariji. U srcu je prihvaćala Božju volju.

U to vrijeme je za nevjeru bila na snazi smrtna kazna premda se nije često izvršavala. Marija nije bila sigurna da neće morati trpjeti, a možda čak i umrijeti. Ona je ipak shvatila Božju volju i bez pogovora ju prihvatila.

Ubrzo poslije posjeta anđela Gabrijela, Marija je otišla u posjet svojoj rođakinji Elizabeti, u blizini Jeruzalema. Marijina poniznost može se vidjeti u njenom hvalospjevu koji je predivan – to je njeno proslavljanje Boga. Nije mogla znati da će i nakon mnogih stoljeća njena ljubav za Boga pokretati i poticati ljude na vjeru.

Dijete koje će se roditi biti će Spasitelj mnogima, a i njoj samoj. Iako se osjetila povlaštenom, također je shvatila da je i grješnica, kojoj je potreban Spasitelj.

Kada  sve to imamo na umu lakše ćemo shvatiti Marijino tiho trpljenje. Ona je trpjela tiho, u svom srcu. Nikada se nije pobunila. Sve je prihvatila, i radost i trpljenje, bol i tugu.

Trudna Marija  putovala je s Josipom iz Nazareta u Betlehem, gdje se Josip trebao prijaviti radi popisa stanovništva. Dugo je bilo to putovanje, na kraju kojega nisu mogli naći smještaja, u kojem bi prenoćili.

Marijina prisutnost tamo nije bila nužna, no Josip ju nije htio ostaviti u Nazaretu. Možda da izbjegnu neugodnosti, da ne bi bila izložena klevetama.

Marija je i sada strpljivo trpjela neprilike. Smještaja za njih nije bilo. Samo jedna staja i slama, umjesto kreveta.

Nakon dugog puta Marija se s Josipom našla u osami, bez imalo udobnosti i bez potrebnih stvari. Djetešce se rodilo te noći, a Marija ga položila u jasle. Sigurno je bila tužna, jer njen sin nije imao krevetac da ga u njega položi. No, radost njihova je bila daleko veća. Dogodilo se čudo, pojavilo se jasno svjetlo usred noći i velika vojska anđela objavila je rođenje Spasitelja.

Kada su stigli pastiri,  zatim bogati i obrazovani ljudi s Istoka i iskazali Djetešcu – Spasitelju dobrodošlicu, Marija je tiho sjedila i bila u srcu zaokupljena dragocjenim uspomenama.

Kada su Marija i Josip  prema Mojsijevom zakonu donijeli dijete  Isusa u hram, da ga prikažu Gospodinu, približio im se vrlo star čovjek Šimun. To je bio pobožan čovjek , koji je dugo čekao najavljenog Mesiju.

Šimun se obratio Bogu riječima: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje  tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.” (Luk 2,29-32) Duh Sveti je upravljao starčevim govorom, a Marija i Josip su sada bili sigurni da na rukama drže Sina Božjeg.

Šimun je još nešto rekao majci Mariji: “Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti -  a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” (Luk 2,34-35)

Kralj Herod je dao pobiti sve dječake u Betlehemu do druge godine života nadajući se da će ubiti najavljenog kralja Židova.

Opet je Marija s Josipom bila prisiljena s djetešcem krenuti na dugo putovanje kroz negostoljubivu pustinju, bez hrane i vode. Najteže pri tome je bilo Marijino saznanje da su mnoga djeca ubijena  zbog njenog Sina.  Mogla se poistovjetiti s majkama nevine dječice, okrutno zaklane. Bol je bila velika. Majka našeg Spasitelja je otkrila da je njena radost pomiješana s mnogo suza.

Brigu, tugu i strah je osjetila, kada je Isus kao dvanaestogodišnji dječak ostao u hramu, slušati učitelje i postavljati im pitanja. U gradu je tada bilo mnogo obitelji s mnogo djece. Bilo je tih Marijinih rođaka i prijatelja. Djeca su skakutala naokolo i se moglo dogoditi da je dijete ostalo neprimijećeno, pa nije krenulo s njima natrag kući. Na putu kući  su otkrili da dijete nije s njima, da nije u društvu druge djece. Svuda su ga bezuspješno tražili, a nakon tri dana vratili su se i pronašli ga u Jeruzalemu, u hramu. Prisutne učene rabine je iznenadio svojom inteligencijom i razumijevanjem i pravilno izrečenim odgovorima.

Kada ga je majka ukorila: “Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” (Luka 2,48), njegov odgovor nije bio neljubazan, bio je jasan i potpun: “Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga? (Luka 2,49).

Marija je razumjela da on govori o svom Ocu, o Josipu nije, jer on ga je tražio zajedno s Marijom.

Polako je Isus počeo odrastati bez njih. Započinjao je svoj istinski životni put, prema svojoj istinskoj sudbini. Veze između majke i njega počele su slabiti. Možda se tada Marija sjetila riječi starog Šimuna i počela osjećati početne boli mača u duši, koji će joj konačno i probosti dušu.

Pohranila je i ovu uspomenu s ostalima u svoje srce. Majčinske želje Marija pokorila Božjoj volji.

Povratkom u Nazaret kao da se ništa nije dogodilo. Njihove zajedničke godine bile su dobre. Isus je napredovao u rastu, mudrosti i milosti Božjoj.

Marijine misli bile su pune Boga. Ljubav Marije prema Bogu bila je primjer njenom Sinu. Njen i Josipov dom je bio prožet duhom poniznosti i pobožnosti. Isus je odrastao u mladića i bio je stolar.

Kada je Isus navršio 30 godina  sve se promijenilo. Kada je prilikom jednog vjenčanja u Kani Galilejskoj ponestalo vino i Marija se obratila Sinu za pomoć, došla je do bolne spoznaje. Više to nije bio njen poslušni sin. Isusovo pitanje upućeno njoj : ”Što hoćeš ti od mene, ženo?” označilo je udaljenost između njega i majke. (Ivan 2,4)

Shvatila je da on više ne može slušati njene naredbe. Sada on mora slijediti više naredbe. Bila je tužna, ali i radosna. Bila je voljna zauzeti drugo mjesto. Naučila je da se povuče, ali ne bez boli. A Isus? Živio je ljudski i božanski život, da nas bolje razumije i s nama suosjeća, da nam otkrije ljubav Božju.

Ako s vjerom primamo spasenje po Kristu, onda ga možemo shvatiti. Začet od Duha Svetoga, a rođen od Marije Djevice, Isus je uzeo ljudsko obličje i narav i postao čovjekom.

Druga poslanica Korinćanima 5, 19 nam kaže: “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja i koji je stavio u nas riječ  pomirenja.”

Svojom vjerom i odanosti Bogu, Marija je prihvaćala njegovu volju. Ponizna i tiha, jednaka ostalima, pratila je Isusa kada je poučavao ljude, činio čuda, ozdravljao bolesne. Učila je i ona od njega i shvaćala Božju volju, bez protivljenja. Njena vjera je imala priliku rasti, a bila je jednaka sljedbenicima Isusa.

Sin Božji je išao po zemlji čineći dobro. Više nije bio prvenstveno Marijin sin, već Isus iz Nazareta, o kojem je cijela zemlja pričala. Veza s Marijom se više nije vrednovala kao krvna veza, već veza na zajedničkoj vjeri u Boga. To se pokazalo i u slučaju kada je mnoštvo naroda slušalo Isusa, a netko mu reče (Marko 3; 32, 33, 35): “Slušaj! Evo ti vani majke i braće, traže te.” Isus im odgovori: ”Tko je moja majka i moja braća?” Pogledao je na one koji su ga slušali. “Evo moje majke i moje braće. Jer tko vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka.”

Vidimo da je Isus majku Mariju poistovjetio s ostalim vjernicima. Vjerojatno je Marija to razumjela.

Biblija nam ne kaže o trpljenju majke, kada su Isusa progonili, sudili, mučili. Mi si to možemo predočiti, kako majka može trpjeti bolno za sina i Spasitelja svoga.

Trpljenje Marijino je došlo do vrhunca, kada je stajala u podnožju križa, na kojem je bio razapet njen sin. Mač joj je svom oštrinom probio dušu. I tada je ona ispila gorku čašu trpljenja. Ispunilo se proročanstvo Šimuna, koje je izrekao kad je ugledao Djetešce Isusa u hramu, ali i one njegove riječi upućene Mariji: “A tebi će samoj mač probosti dušu, da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” (Luk 2,35)

Dan je prolazio, sunce pržilo, a netko najvoljeniji je trpio, kao niti jedan čovjek. Trpjela je Marija zajedno s njim. Tiho, ponizno, misleći na svoje obećanje “neka mi bude po riječi tvojoj.” Ustrajala je u svojoj silnoj boli, znajući da je Bog uz nju i da je njen sin Spasitelj za sve ljude, a isto tako i za nju. Na sebi je on nosio grijehe svih, a grijesi koje je uzeo na sebe, bili su toliko teški, da je i Otac nebeski okrenuo lice svoje. Isus je to osjetio i povikao (Marko 15, 34) “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Svoj zemaljski život nije Isus napustio, a da se nije pobrinuo za majku. U smrtnoj agoniji mislio je na nju. Čula ga je kako govori “ženo, evo ti sina”, a zatim Ivanu učeniku svome “Evo ti majke” (Ivan 19; 26,27). Znao je da će  njegovoj majci biti najbolje kod Ivana. Od tada je živjela u Ivanovom domu slijedeći put najvjernijih Isusovih sljedbenika. Svoj život je i dalje živjela po Božjoj volji i u molitvi.

Ni jedna žena nije doživjela toliku radost i duboko trpljenje kao Marija. Nije se osvrtala na osobne interese, potpuno se predala Bogu i njegovoj volji. Ljubeći sina svojega na križu smatrala je da je njen zadatak izvršen. Zato je i dalje bila skromna, ponizna, tiha sljedbenica Spasitelja. Njeno ime je poštovano više od bilo kojeg drugog ljudskog bića, iznova se predala Bogu. Zauzela je neupadljivo svoje mjesto među drugim vjernicima. Dosegla je vrhunac radosti i iskusila duboko trpljenje, ali njen stav prema Bogu se nije promijenio.

Svojim je životom dokazala da je uistinu mislila, što je rekla kada joj je najavljen Mesija: “Evo službenica Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.”

 

Marja Mrčela

  VJERUJ U DUHA SVETOGA

Dr. Martin Luther piše u Velikom Katekizmu:

Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu, sveopću kršćansku Crkvu,  Općinstvo svetih, otpuštenje grijeha, Uskrsnuće tijela i život vječni.

Ovaj članak ne mogu bolje nasloviti nego, kako je već rečeno- “o posvećenju". Jer u njemu se izražava i opisuje Duh Sveti i Njegova služba našeg posvećenja. Stoga  se moramo temeljiti na riječi "Sveti Duh" jer je toliko kratko sročena da ne možemo pronaći drugu. U Svetom Pismu spominju se različiti “duhovi” poput: ljudskog duha, nebeskih duhova i zli duhova. Jedino Božji Duh naziva se Svetim Duhom. To je jedan Duh koji nas je posvetio i koji nas stalno posvećuje. Kao što se Otac naziva Stvoritelj, Sin Otkupitelj, tako se i Duh Sveti zbog svog djela naziva Sveti, odnosno Posvetitelj.

Kako se to posvećenje odvija? Odgovor: Kao što je Sin primio vlast kojom nas je prisvojio, svojim rođenjem, smrću, uskrsnućem itd., tako i Sveti Duh radi djelo posvećenja kroz općinstvo svetih ili kršćansku crkvu, otpuštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Znači, prvo nas uvodi u svoju svetu zajednicu i stavlja u krilo crkve kroz koju nam propovijeda i privodi nas Kristu.

Niti ti niti ja ništa ne bismo znali o Kristu, niti bismo mogli u Njega vjerovati ili niti Ga za Gospoda dobiti, da nam ga Sveti Duh nije kroz propovijedi evanđelja ponudio i u srce usadio. Djelo je urađeno i dovršeno. Krist je za nas izvojevao i pridobio blago svojom patnjom, smrću, uskrsnućem, itd. Kada bi Njegovo djelo ostalo skriveno, tako da nitko o njemu ne bi znao, bilo bi uzaludno i izgubljeno. Kako ovaj dar ne bi ostao zakopan, već da bude korišten i uložen, Bog je dao da Njegova riječ izvire i bude naviještena i njome nam Duha Svetoga dao, da nam ovo blago i izbavljenje protumači i približi. Zato posvetiti znači doći pred Krista kako bismo primili dobre darove koje sami po sebi ne bismo mogli dobiti.

Stoga nauči što bolje razumjeti ovaj članak. Ako te netko pita: "Što razumiješ pod riječju 'Vjerujem u Svetoga Duha'?", odgovori: "Vjerujem da me je Sveti Duh posvetio, kao što to njegovo ime kaže". Kako se to događa, na koji način i čime? Odgovor: "Putem kršćanske crkve, otpuštenjem grijeha, uskrsnućem tijela i životom vječnim". Kao prvo on ima posebnu zajednicu u svijetu. Ona je majka koja svakog kršćanina rađa i nosi Božjom riječju, koju Sveti Duh otkriva i naviješta, posvećuje i rasplamsava u srcima, kako bi je shvatila, primila, veselila se i čuvala je.

Tamo gdje Sveti Duh ne potiče na propovijedanje i ne budi srca, sve je izgubljeno. Kao što je to bilo za papinstva, gdje je vjera bila potpuno  zatomljena; Krista nitko nije priznavao kao Gospoda, niti Svetoga Duha kao Posvetitelja. To znači: nitko nije vjerovao da je Krist naš Gospod koji je bez naših djela i zasluga nama pridobio veliki dar i učinio da budemo dragi Ocu. U čemu je greška? U tome što Sveti Duh nije bio prisutan, poput onog koji omogućuje da se istina traži i propovijeda, već samo ljudi i zli duhovi, koji su nas učili pridobiti spasenje i milost vlastitim djelima. Stoga to nije kršćanska crkva. Jer gdje se ne propovijeda Krist, tamo nema Svetoga Duha, koji čini kršćansku crkvu, poziva i okuplja i izvan koje nitko ne može doći Kristu Gospodu. Ovo je dovoljno za srž članka. Budući da dijelovi članka nisu dovoljno jasni priprostim ljudima, reći ćemo i o njima ukratko.

Apostolsko vjerovanje naziva svetu crkvu kršćansku "communio sanctorum", "zajednica svetih". Smisao oba pojma je jedan te isti. Nekada nije postojao ovaj drugi naziv, koji je loše i nerazumljivo preveden na njemački kao: "zajedništvo svetih". Želimo li ga točno dati morali bismo to u duhu njemačkog sasvim drugačije izraziti. Jer riječ "ecclesia" (crkva) na njemačkom znači "zbor". Mi smo navikli na riječ "Kirche" (crkva), pod čime jednostavni narod ne razumije okupljenu svjetinu, nego posvećenu kuću ili zgradu. Ali kuća se može nazivati crkvom samo ukoliko se tamo okuplja skupina ljudi. Jer mi koji se sastajemo, činimo i zauzimamo posebnu zgradu, dajemo joj ime po zajednici. Znači riječ "Kirche" znači "opći zbor", i nije njemačkog podrijetla, nego grčkog (poput riječi "ecclesia"). Kao što Grci na svom jeziku kažu "Kyria", na latinskom ista riječ se kaže "Curia". Zato na našem njemačkom materinjem jeziku ispravno bi se reklo "kršćanski zbor ili zajednica" ili najbolje i najjasnije "sveti kršćanski narod".

Također i riječ "communio", koja uz to dolazi ne znači "zajedništvo", nego "općina". To je tumačenje ili objašnjenje kojim je netko želio pojasniti što znači kršćanska crkva. Iz toga su naši koji nisu znali niti latinski niti njemački, napravili "zajedništvo svetih", iako to njemački jezik nigdje tako ne kaže niti razumije. Ispravno bi na njemačkom trebalo glasiti "općinstvo svetih", to jest  jedna općina u kojoj se nalaze samo sveti, ili još konkretnije "sveta općina". Ovo govorim, jer želim da se razumiju ove riječi koje su  postale navikom i teško ih je ukloniti, i kao da je hereza, ukoliko bi se promijenila i samo jedna riječ.

Smisao i bit ovog dodatka je sljedeća: Vjerujem da se u svijetu nalazi sveto malo stado i zbor, sastavljen od samih svetih, i da je glava toga Krist. Sakupljeni po Duhu Svetome u jednoj vjeri, smislu i razumijevanju. Imaju različite darove, ipak jedinstveni su u ljubavi, bez sektaštva i raskola. I ja sam dio  i ud toga, učesnik i sudionik svih darova koje ima. Sveti Duh me ovamo doveo i ujedinio, putem riječi Božje, koju sam čuo i stalno slušam; kojom sve počinje, ako želimo tu pripadati. Prije nego smo došli u ovu zajednicu, u potpunosti smo pripadali đavlu, kao oni koji ništa o Bogu niti o Kristu ne znaju. Sveti Duh ostaje pri svetom zboru, pri kršćanstvu sve do sudnjeg dana. Vodi nas i pomaže kako bi se Božja riječ naviještala i propovijedala. Putem nje čini i omogućuje posvećenje, kako bi iz dana u dan zajedništvo jačalo i raslo u vjeri i u plodovima koje rađa, putem Svetoga Duha.

Zatim vjerujemo da u kršćanstvu imamo oprost grijeha, koji dobivamo putem svetih sakramenata i razrješenjem grijeha, kao i putem mnogih utješnih izjava cijelog evanđelja. Stoga ovamo spada sve ono što se o sakramentima propovijeda, i uopće cijelo evanđelje i sve kršćanske službe. Nužno je to neprekidno imati; jer iako je Božju milost Krist izvojevao i Sveti Duh čini posvećenje Božjom riječju u jedinstvu kršćanske crkve, ipak nikada nismo, poradi našega tijela, bez grijeha koji nam je stalno za vratom. Zato je u kršćanskoj zajednici sve prema tome određeno, da nam riječ i sakramenti svakodnevno donose potpuni oprost grijeha, utjehu i uzvišenje savjesti, sve dok živimo. Tako djeluje Sveti Duh, da iako imamo grijehe, oni nam ne mogu naškoditi. Pošto živimo u kršćanskoj zajednici, tu je potpuni oprost grijeha, koje nam Bog oprašta i onih koje si mi uzajamno opraštamo, ispričavamo se i podnosimo. Ali izvan kršćanske zajednice, gdje nema evanđelja, nema niti oprosta grijeha, niti posvećenja. Stoga su se sami izbacili i izdvojili svi koji nisu tražili posvećenje u evanđelju i u oprostu grijeha, nego putem vlastitih  djela i zasluga.

Budući da je posvećenje započelo i da svakodnevno raste, očekujemo da će naše tijelo umrijeti i biti zakopano sa svom nečistoćom. Onda će slavno izaći i ustati od mrtvih u punoj i savršenoj svetosti, u novom, vječnom životu. Jer sada smo samo napola čisti i sveti. Sveti Duh mora stalno djelovati u nama Riječju i davati nam svakodnevno oprost sve do onog života u kojemu neće više biti opraštanja. Tamo će biti sasvim čisti i sveti ljudi, savršeno pobožni i pravedni, oslobođeni od grijeha, smrti i bilo kakve nedaće u novom, besmrtnom i preobraženom tijelu.

Gle, sve ovo je služba i djelo Svetoga Duha, kako bi se tu na zemlji započelo posvećenje i kako bi svakodnevno raslo na dva načina: putem kršćanske crkve i opraštanja grijeha.

A kada naše tijelo strune, u tom trenutku usavršit će se naše posvećenje. Onda ćemo biti i ostati takvi sve do trenutka, o kojemu se govori u posljednja dva dijela članka.

Nije ispravno njemački, kad se kaže "Auferstehung des Fleisches" ("uskrsnuće mesa"). Kada čujemo riječ "meso", mislimo na mesnicu. Njemački bi bilo ispravno reći "uskrsnuće tijela ili leša". Ali to i nije tako važno; glavno je da se riječ ispravno shvati.

Ovo je članak koji mora neprestano djelovati i biti na snazi. Stvaranje je već iza nas, i otkupljenje se dogodilo, ali Sveti Duh radi svoje djelo bez prestanka sve do posljednjeg dana. Za to je odredio na zemlji općinu putem koje sve govori i radi. Jer još nije sakupio cijelu svoju kršćansku zajednicu i nije podijelio sav svoj oprost. Zato vjerujemo u Onoga koji nas svakodnevno privodi ovoj zajednici Riječju i daje, množi i ojačava vjeru tom Riječju i opraštanjem grijeha. I na kraju, kada već sve uradi i mi uz Njega ostanemo i umremo svijetu i svoj nevolji, u potpunosti i u vjeke će nas posvetiti. To sada u vjeri, putem Riječi očekujemo.

Gle, tu imaš sasvim ukratko, a ipak bogato, na najfiniji način oslikano cijelo Božje biće, volju i djelo. U tome je sabrana sva naša mudrost koja je iznad svake ljudske mudrosti, misli i razuma. Jer iako je cijeli svijet svom svojom snagom pokušavao istražiti što Bog je, što smjera i što radi, nikad mu to nije uspjelo. Jer ovdje je kroz tri članka On sam izrazio i otkrio najdublje dubine svog očinskog srca i čiste neizrecive ljubavi. Stvorio nas je, kako bi nas otkupio i posvetio. Osim toga dao nam je sve što je na nebu i na zemlji, i k tome još i svog Sina i Svetoga Duha putem kojih nas privodi sebi. Kao što smo ranije objasnili, nikad ne bismo uspjeli upoznati Očinsku ljubav i milost bez Krista koji je zrcalo Očevog srca. Bez Njega vidjeli bismo samo gnjevnog i strašnog Suca. Ali ni o Kristu ne bismo mogli ništa znati, da nam to Sveti Duh nije objavio.

Zato nas kršćane ovi članci Vjerovanja dijele i razlikuju od svih ostalih ljudi na zemlji. Jer svi koji žive izvan kršćanstva, pogani, Turci, Židovi ili lažni kršćani i licemjeri, može biti da vjeruju u jednog pravog Boga i obožavaju ga, ipak ne znaju što On o njima misli. Ne bi mogli od Njega očekivati ljubav niti dobrotu i stoga ostaju u vječnom gnjevu i prokletstvu. Jer nemaju Krista i nisu prosvijetljeni i pomilovani darovima Svetoga Duha.

Iz toga vidiš koliko je Apostolsko vjerovanje drugačije učenje od Deset Božjih zapovijedi. Jer one nas uče što mi trebamo raditi, dok Vjerovanje govori o tome što Bog nama radi i daje. Deset Božjih zapovijedi su ionako zapisane u svačijem srcu. Apostolsko vjerovanje naprotiv ne može ljudska pamet poimati. Naučiti tome može jedino Sveti Duh. Zato Deset Božjih zapovijedi ne čine same po sebi nekoga kršćaninom;  ostaju još uvijek Božji gnjev i nemilost nad nama, budući da se ne možemo držati onoga što Bog traži. Vjerovanje naprotiv donosi čistu milost, čini nas pobožnim i postajemo dragi Bogu. Kroz ovu spoznaju dolazimo do želje i ljubavi prema svim Božjim zapovijedima. Ovdje vidimo da sve što Bog ima i što je, daje nam kao pomoć i potporu kako bismo mogli čuvati i držati se Deset Božjih zapovijedi: Otac nam daje sve stvoreno, Krist sva svoja djela, Sveti Duh sve svoje darove.

Ovo je za sada o Apostolskom vjerovanju, kao temelj neukim ljudima, dovoljno, kako ih ne bismo preopteretili. I kada shvate bit ovoga, sami će dalje razmišljati i učiti. Ono što nauče kroz Sveto Pismo, odnosit će se na ovo ovdje i rasti će u bogatijem poznavanju. Treba nam svakodnevno, sve dok živimo, o ovome propovijedati i ovome se učiti. Nikada to nećemo iscrpiti.