NISAM MOGLA ŠUTJETI...

Moji su roditelji bili vjernici i mnogo sam čula i slušala o našem Spasitelju Isusu Kristu u mom djetinjstvu. Ali nisam se marila za Boga, iako sam vjerovala da Bog postoji. Poslije mature sam išla studirati u grad, daleko od mojih roditelja. Osjećala sam se grešna i rob grijeha. A na jednoj evangelizaciji za studente sam se obratila po Božjoj ljubavi i nezasluženoj milosti. Uvjerena sam bila kako i Isus je umro za moje grijehe i ih oprašta. Promjena mi je bila radikalna. To je donijelo  unutarnji mir i radost u mom životu i veliku glad za Božju riječ, za što sam najviše čeznula.

O predivnom Spasitelju nisam mogla više šutjeti. Htjela sam govoriti o Njemu i drugima. Tako smo išli u studentskim domovima razgovarati svaki tjedan o vjeri sa studentima i pozivali ih u crkvu. Neki su se obratili. Ja sam čitajući Bibliju, posebno poziv Jeremijin se osjećala duboko u srcu Božji poziv: «Ne govori:»Dijete sam!» Već idi k onima kojima te šaljem i reći sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim.» (Jer 1,7-8)  Osjećala sam da ću služiti Bogu negdje izvan svoje domovine, kad završim studije. Magistrirala sam i radila u Finskoj, kad Bog mi govori ponovno: «Ti si obećala otići k onima kojima te šaljem i ne činiš ništa za to.» Konkretno korak po korak me je Bog vodio u Hrvatsku, u Zagreb 1982. g. da radim u Evangeličkoj crkvi, u početku s djecom, i kasnije drugim aktivnostima.

Bog mi je blagoslovio rad i osjećala sam Božje vodstvo u svemu. Pokojni biskup Deutsch mi je predložio jer je znao da imam iskustava duhovnim radom sa studentima da sudjelujem s teološkim studentima na biblijskim satovima. Tamo sam se srela s Jakovom, tadašnjim teološkim studentom. On predloži da bismo mogli služiti zajedno za Božje kraljevstvo. O kakva mi borba postala u srcu: Je li on mi Božji blagoslov ili kušnja. Nikada prije ni kasnije nisam molila za tri vidljivoga, konkretnoga znaka od Boga kao što tada. Jedina mi želja bila služiti samo Bogu. Bog mi je dao jasan odgovor što nisam trebala sumnjati kasnije. Divno je služiti zajedno, moliti zajedno, dijeliti sve brige, poteškoće  te radosti zajedno.

Duhovni rad u Hrvatskoj nije lagan. Tvrda je zemlja i kameniti put i neprijatelj duša želi uništavati sve što je lijepo: "Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava,  protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima." (Ef.6,12) Naš neprijatelj duša želi na svakakve načine priječiti da ne čitamo Božju riječ, ni molimo, ni širimo Radosnu vijest i da ne ljudi bi upoznavali svoga Spasitelja Isusa Krista. Ali mogu zahvaliti svemogućom Bogu, koji je brinuo za nas neprestano u svakakvim opasnostima i poteškoćama. O njima nešto:

-U Zagrebu plin je curio u našem stanu  i mi smo išli spavati bez da se osjeća miris. Božje je veliko čudo bilo da nismo zaspali sasvim već tri dana smo bili u bolnici.

-Prije selidbe u Slavonski Brod je Jakov popravio župnu zgradu. I radio je marljivo po danu i noći u zimskoj hladnoći i u subotu preumorno otišao voziti svojoj obitelji i zaspao na volanu baš prije Zagreba.

-U našu crkvu su ušla prije nas jedna grupa koja je namjerno htjela oteti cijelu našu crkvu. Zbog toga su oni htjeli napasti moga supruga fizički više puta u to vrijeme. I dosta teške, žestoke borbe smo imali s njima  jednu i po godinu i iskusili gorko kako je Sotona lažac i otac laži (Iv.8,44) i plete tisuće i tisuće zamki. Jedina nam je bila želja da bude u svemu Božja volja i najvažnije da mi služimo Bogu čistim srcima i iskrenim motivima. Veoma velika utjeha nam je bila Božja Riječ, npr. u 2 Ljet,20,15,17: "Ovako vam govori Gospodin. Ne bojte se i ne plašite se toga velikog mnoštva, jer ovo nije vaš rat, nego Božji». Konkretno smo iskusili da Bog se borio za nas i vjerno bio s nama po svom obećanju te nije dopustio da ove borbe bih išle preko naših snaga.

-Sara je bila tri godine, kad je rat izbio. Svi (rodbina, prijatelji, znanci) su bili protiv toga da radimo za vrijeme rata u Slavoniji. Ali naša cijela obitelj je imala jednodušno sigurnost dana od Boga o tome da naše mjesto je u ratnoj sredini među ljudima, koji trpe i pate, da pomognemo njima i duhovno i materijalno, koje nam je Bog povjerio. Kakav bi bio pastir koji prvo bi bježao kada navale vukovi. Trogodišnja Sara utješila je i druge kad su sirene svirale za opasnost, govoreći: «Isus nas čuva» i krenula je u podrum. Za vrijeme rata je Jakov bio jedini evangelički svećenik u cijeloj Slavoniji i trebao je otići više puta pod zračnom ili općom uzbunom održati  sahrane, bogoslužje itd. u Osijek, Vinkovce, Soljane. Sara mi reče svaki put odmah po odlasku njezinog tate: Mama, pomolimo se za tatu i sama prva kleknula kraj kreveta. I tako smo se molile. Ne možete pogoditi  njezine radosti u srcu, kad se tata vratio čitav i zdrav kliknula: «Nebeski Otac je opet uslišao naše molitve.» Neke noći su dignuli most u zrak i cijeli grad se stresao. Tako i naša župna zgrada. Srca su nam lupala, ali Sara je samo slatko spavala. U jutro je Sara čula što se dogodilo po noći i  ona je radosno klicala: O kako divan je naš Isus, poslao mi toliko anđela da sam mogla u miru spavati!»

-Za vrijeme rata meni pukla žila u glavi. Išla sam dva puta dežurnome koji nije htio slušati ništa. Samo je dao injekciju i rekao da idem kući. Patila sam 7 dana bez pomoći, od čega se ne sjećam ništa. Situacija je bila sve gora i gora. Konačno su snimili glavu i hitno me odvezli u Zagreb na operaciju. Curilo se toliko dugo, da sam morala piti još neke lijekove sedam dana dok nisu mogli operirati, koje su morali nabaviti iz Austrije, jer tu nije bilo lijekova. Kasnije sam saznala da dežuran liječnik u Brodu je bio iz Bosne, kome je njegova majka kupila liječničku diplomu.

-Svake nedjelje smo morali putovati u Vinkovce ili u Soljane puni osam godina, po bilo kakvom vremenu. Dva puta smo klizali na cesti. Jedanput smo vozili u sumraku  seoskim putem i tada nam je naletio jelen na auto.

-Razne borbe su nastale u Evangeličkoj crkvi, došao. Ali velika je utjeha da u ovim sadašnjim borbama ne trebamo se boriti silom niti snagom, već Duhom mojim, kaže Gospodin nad Vojskama (Zah.4,6). I iako živimo u tijelu, ne borimo se na tjelesan način. Naše borbeno oružje, to je molitva, nije tjelesno. Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda, za rušenje svih ilegalnih stvari i nepravednosti i u našoj evangeličkoj crkvi" (2Kor.10,3-4).  Samo nam je veoma važno da sami bdijemo, te vjerno i uporno se molimo i prepustimo sve u Božje sigurne ruke i  da sve radimo iskreno čistom savješću, čistom srcu pred Bogom i pred ljudima, Bog će nam dati sretan ishod, da možemo ovo sve podnijeti i što više bi ljudi čuli Radosnu vijest i primili Isusa kao jedinog Spasitelja za vječno spasenje i hvalili Bogu o njegovoj neizrecivoj milosti i njegovim divnim djelima i u našoj Evangeličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Marja Mrčela