P A T N J A

Mnogo puta mi gledamo na sreću, lakoću i udobnost kao na najveća dobra našeg života i mislimo da na njih imamo pravo. Takvo pogrešno razmišljanje prevladava i među vjernicima. Mi očekujemo, kad vjerujemo u Isusa Krista da će Bog od nas ukloniti sve poteškoće našeg života i blagosloviti nas na vidljiv način. Kad se to ne dogodi, često se žalimo, kukamo i jadikujemo ogorčeni. Iz Biblije vidimo da Božji blagoslov je sasvim nešto drugo. Isus Krist je obećao svojim sljedbenicima unutarnji mir i radost, ali On je i obećao suze, krv  i znoj.                                                                                                                

      Pavao nam je divan primjer o tome, koliko je pretrpio različite poteškoće i kako je patnju i bol prihvatio u svom život. Nešto o tome piše u svojim pismima Korinćanima (2 Kor 11,23-30): «Više sam se trudio, više bio u tamnicama. Preko mjere sam bio bijen. Često sam bio u smrtnoj pogibli. Od Židova sam primio pet puta po trideset i devet udaraca.  Triput sam bio šiban, jedanput kamenovan, triput brodolom doživio, jednu noć i jadan dan proveo na dubokom moru. Bio sam na čestim putovanjima u pogiblima od rijeka, u pogiblima od razbojnika, u pogiblima od sunarodnjaka, u pogiblima od pogana, u pogiblima u gradu, u pogiblima u pustinji, u pogiblima na moru, u pogiblima od lažne braće, u trudu i muci, u čestom nespavanju, u gladi, i žeđi, u zimi u golotinji. Povrh svega – moje svakodnevno salijetanje: briga za  sve crkve. Tko je slabić, da ja nisam slabić? Tko se od drugoga navodi na grijeh, da ja ne izgaram? Ako se treba hvaliti, spomenut ću radi hvale ono što odaje moju slabost.»

Tu vidimo da se Pavao morao sukobiti s različitim vrstama patnje: težak posao, iscrpljenost,  stalne borbe i batine gotovo do smrti, glad, žeđ, nespavanje, bez odmora, bez zaštite. Hladnoća i nezaštićenost donijeli su mu patnju. No veće mu je boli zadavala odgovornost da brine za crkve u cjelini, za njihove dijelove i pojedince. Pavao je nad članovima crkava patio, volio ih puno i brinuo o njima kao otac. Njegov gnjev nad grijesima vjernika, njegova ljubav za njih, njegovi ukori, njegova ljutnja, njegovo praštanje, njegova nemoć da se smiri dok ne sazna, jesu li ili nisu prihvatili njegove savjete, sve to pokazuje, kako je ozbiljno uzeo  svakodnevnu brigu za crkve. Bila je tu patnja zbog toga što se ljudi nisu odazvali na Božji poziv, patnja zbog toga da ljudi su se okrenuli leđa prema Bogu. On je patio od neprijatelja, i od sotone kome je posao donositi patnju  da omete i povrijedi Božju slugu. Patio je zbog svojih prijatelja koji mu su donosili razočaranja, osobito kad se su prijatelji ispostavili kao lažne braće. To sve  je doživio s agonijom. Osjećao se patnje od prezamorenosti, bolesti kako mu je dolazila starost kako slabost itd. Od samog obraćenja kao što vidimo u Apostolskim Djelima 9,16 gdje Isus mu kaže: «Pokazat ću mu koliko mu treba pretrpjeti za ime moje.»

Ako je ikad neki čovjek poznavao puno različitih nevolja i bolova, onda je to bio Pavao. Unatoč tome je on iskreno, čistom savješću i cijelim srcem slijedio razapetog Isusa Krista sve do kraja svoga života i bio je poslušan prema Njemu. Na kraju života, nedvojbeno je svoje svjedočanstvo za svog Spasitelja Isusa Krista zapečatio krvlju, jer je umro kao mučenik. Ono sve pokazuje, što je značilo predati svoj život za Krista u danima prvog stoljeća. Možemo o tome kazati i danas da svakome, koji hoće slijediti iskreno Isusa Krista, Božji put je određen da bude težak put samoodricanja i nošenja križa, kao što Božja riječ nam to obećava, iako današnje patnje su malo drugačije, ali ipak bolne.

Sada možemo malo smatrati, kako je Pavao prihvatio te patnje i bol u svom životu. On piše Filipljanima ovako: «Jer vama je dana milost, ne samo da vjerujete u Njega nego i da trpite za nj» (Fil 1,29). Patnja za Pavla nije bila problem nego milost pa se u svom životu tako prema njoj i postavio. Na putu za Damask Isus mu je rekao ovako: «Pokazat ću mu koliko mu treba pretrpjeti za ima moje» (Dj 9,16). On je naučio prihvatiti patnju, i u svojoj slabosti biti Bogu zahvalan. Njegove su patnje bile njegovi najveći blagoslovi. Naučile su njega nešto takvo, što na drugi način nikako ne bi naučio. Tako patnja mu je bila prednost.

Drugo, patnja je Pavla naučila da   zna utješiti druge: «koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze ma u kakvoj nevolji» (2 Kor 1,4).  Tu opet vidimo da patnja ga je osposobila da se osloni na Božju utjehu, i samo na Njega da bude u stanju tješiti druge za teških vremena. To je istina da samo onaj, koji je iskusio patnje u svom životu, može utješiti drugoga u istoj situaciji i pomagati njemu s empatijom, ne samo simpatijom i dobrim riječima. Sjećamo se kako su Jobini prijatelji pokušali utješiti Joba, ali nisu uspjeli. Samo onaj može utješiti druge koji je sam trpio iste patnje. Patnje su Pavla naučile dubokom pouzdanju samo u Boga, da se nije pokolebao hodajući prema divnom cilju u vjeri. On je pisao Rimljanima o tome veoma hrabro: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Zbog tebe – stoji pisano – ubijaju nas cijeli dan, drže nas kao ovce određene za klanje. Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome, koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.» (Rim 8,35-39). O kako nam je utješno i divno ovdje vidjeti da ništa/nitko u cijelom svijetu ne može nas odvojiti od Božje ljubavi i brige, kako nije mogla ni Pavla odvojiti od Boga. I to sve daje i veliko čvrsto povjerenje nama  vjernicima za budućnost. Iako bismo trebali umrijeti kao mučenici, možemo se radovati da to ne odvoji nas od Božje ljubavi. Ovo sve u nama djeluje jedino i samo jedino Božja milost, njegova predivna milost, kao što je djelovala i u Pavlu.  

                                                                                                                       Marja Mrčela