TRPLJENJE MAJKE NAŠEG SPASITELJA

Marija, majka Isusova u svom je životu trpjela mnogo, ali tiho znajući da je njena bol povezana  s naklonošću Božjom.

Zašto je Bog izabrao baš nju za tako veliku ulogu – majku Spasitelja?

Tko je bila Marija?

Potjecala je iz nepoznatog sela, bila je mlada, siromašna, tiha, skromna, ponizna, poslušna. Boga je poznavala preko knjiga Mojsijevih, psalama i pisanja proroka. Duboko je poštivala Boga. U svom je srcu znala što je Bog učinio za njen narod. Bilo je mnogo židovskih djevojaka, koje su željele služiti Bogu. Bog je izabrao baš nju.

Bila je ona blagoslovljena među ženama, zbog svoje vjere i poslušnosti Božjoj riječi. Htjela je poslušno činiti  samo Božju volju i služiti mu. Bila je voljna žrtvovati se i biti najskromnija službenica Božja.

Kada joj je anđeo naviještao, da je našla milost kod Boga, da će začeti i roditi sina, kome  će nadjenuti ime Isus, odgovorila je kratko: “Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” (Luka 1, 38)

Marija je u budućnosti imala priliku dokazati da je mislila ono što je rekla. Posljedice u tom trenutku nije mogla predvidjeti. U samom početku, ona, najpovlaštenija među ženama, naučila je da uz izuzetnu prednost ide i veliko žrtvovanje.

Najprije je žrtvovala svoj ugled, ali i ugled svog zaručnika Josipa. Prije nego što su se Marija i Josip nastanili zajedno, pokazalo se da je Marija začela po Duhu Svetom. Josip nije htio javno otpustiti Mariju. Da je to učinio, seljani bi ju kamenovali , prema tadašnjem zakonu. Josip ju je htio otpustiti tajno, no tada mu se u snu ukazao anđeo Gospodnji: “Josipe, sine Davidov, nemoj  se bojati kući dovesti  ženu svoju Mariju, jer je ono, što  je ona začela, od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti  svoj narod od grijeha njegovih. A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku: ”Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel.”

Josip je učinio kako mu je anđeo zapovjedio. Dovede kući ženu svoju. Lako nije bilo Mariji. U srcu je prihvaćala Božju volju.

U to vrijeme je za nevjeru bila na snazi smrtna kazna premda se nije često izvršavala. Marija nije bila sigurna da neće morati trpjeti, a možda čak i umrijeti. Ona je ipak shvatila Božju volju i bez pogovora ju prihvatila.

Ubrzo poslije posjeta anđela Gabrijela, Marija je otišla u posjet svojoj rođakinji Elizabeti, u blizini Jeruzalema. Marijina poniznost može se vidjeti u njenom hvalospjevu koji je predivan – to je njeno proslavljanje Boga. Nije mogla znati da će i nakon mnogih stoljeća njena ljubav za Boga pokretati i poticati ljude na vjeru.

Dijete koje će se roditi biti će Spasitelj mnogima, a i njoj samoj. Iako se osjetila povlaštenom, također je shvatila da je i grješnica, kojoj je potreban Spasitelj.

Kada  sve to imamo na umu lakše ćemo shvatiti Marijino tiho trpljenje. Ona je trpjela tiho, u svom srcu. Nikada se nije pobunila. Sve je prihvatila, i radost i trpljenje, bol i tugu.

Trudna Marija  putovala je s Josipom iz Nazareta u Betlehem, gdje se Josip trebao prijaviti radi popisa stanovništva. Dugo je bilo to putovanje, na kraju kojega nisu mogli naći smještaja, u kojem bi prenoćili.

Marijina prisutnost tamo nije bila nužna, no Josip ju nije htio ostaviti u Nazaretu. Možda da izbjegnu neugodnosti, da ne bi bila izložena klevetama.

Marija je i sada strpljivo trpjela neprilike. Smještaja za njih nije bilo. Samo jedna staja i slama, umjesto kreveta.

Nakon dugog puta Marija se s Josipom našla u osami, bez imalo udobnosti i bez potrebnih stvari. Djetešce se rodilo te noći, a Marija ga položila u jasle. Sigurno je bila tužna, jer njen sin nije imao krevetac da ga u njega položi. No, radost njihova je bila daleko veća. Dogodilo se čudo, pojavilo se jasno svjetlo usred noći i velika vojska anđela objavila je rođenje Spasitelja.

Kada su stigli pastiri,  zatim bogati i obrazovani ljudi s Istoka i iskazali Djetešcu – Spasitelju dobrodošlicu, Marija je tiho sjedila i bila u srcu zaokupljena dragocjenim uspomenama.

Kada su Marija i Josip  prema Mojsijevom zakonu donijeli dijete  Isusa u hram, da ga prikažu Gospodinu, približio im se vrlo star čovjek Šimun. To je bio pobožan čovjek , koji je dugo čekao najavljenog Mesiju.

Šimun se obratio Bogu riječima: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje  tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.” (Luk 2,29-32) Duh Sveti je upravljao starčevim govorom, a Marija i Josip su sada bili sigurni da na rukama drže Sina Božjeg.

Šimun je još nešto rekao majci Mariji: “Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti -  a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” (Luk 2,34-35)

Kralj Herod je dao pobiti sve dječake u Betlehemu do druge godine života nadajući se da će ubiti najavljenog kralja Židova.

Opet je Marija s Josipom bila prisiljena s djetešcem krenuti na dugo putovanje kroz negostoljubivu pustinju, bez hrane i vode. Najteže pri tome je bilo Marijino saznanje da su mnoga djeca ubijena  zbog njenog Sina.  Mogla se poistovjetiti s majkama nevine dječice, okrutno zaklane. Bol je bila velika. Majka našeg Spasitelja je otkrila da je njena radost pomiješana s mnogo suza.

Brigu, tugu i strah je osjetila, kada je Isus kao dvanaestogodišnji dječak ostao u hramu, slušati učitelje i postavljati im pitanja. U gradu je tada bilo mnogo obitelji s mnogo djece. Bilo je tih Marijinih rođaka i prijatelja. Djeca su skakutala naokolo i se moglo dogoditi da je dijete ostalo neprimijećeno, pa nije krenulo s njima natrag kući. Na putu kući  su otkrili da dijete nije s njima, da nije u društvu druge djece. Svuda su ga bezuspješno tražili, a nakon tri dana vratili su se i pronašli ga u Jeruzalemu, u hramu. Prisutne učene rabine je iznenadio svojom inteligencijom i razumijevanjem i pravilno izrečenim odgovorima.

Kada ga je majka ukorila: “Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” (Luka 2,48), njegov odgovor nije bio neljubazan, bio je jasan i potpun: “Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga? (Luka 2,49).

Marija je razumjela da on govori o svom Ocu, o Josipu nije, jer on ga je tražio zajedno s Marijom.

Polako je Isus počeo odrastati bez njih. Započinjao je svoj istinski životni put, prema svojoj istinskoj sudbini. Veze između majke i njega počele su slabiti. Možda se tada Marija sjetila riječi starog Šimuna i počela osjećati početne boli mača u duši, koji će joj konačno i probosti dušu.

Pohranila je i ovu uspomenu s ostalima u svoje srce. Majčinske želje Marija pokorila Božjoj volji.

Povratkom u Nazaret kao da se ništa nije dogodilo. Njihove zajedničke godine bile su dobre. Isus je napredovao u rastu, mudrosti i milosti Božjoj.

Marijine misli bile su pune Boga. Ljubav Marije prema Bogu bila je primjer njenom Sinu. Njen i Josipov dom je bio prožet duhom poniznosti i pobožnosti. Isus je odrastao u mladića i bio je stolar.

Kada je Isus navršio 30 godina  sve se promijenilo. Kada je prilikom jednog vjenčanja u Kani Galilejskoj ponestalo vino i Marija se obratila Sinu za pomoć, došla je do bolne spoznaje. Više to nije bio njen poslušni sin. Isusovo pitanje upućeno njoj : ”Što hoćeš ti od mene, ženo?” označilo je udaljenost između njega i majke. (Ivan 2,4)

Shvatila je da on više ne može slušati njene naredbe. Sada on mora slijediti više naredbe. Bila je tužna, ali i radosna. Bila je voljna zauzeti drugo mjesto. Naučila je da se povuče, ali ne bez boli. A Isus? Živio je ljudski i božanski život, da nas bolje razumije i s nama suosjeća, da nam otkrije ljubav Božju.

Ako s vjerom primamo spasenje po Kristu, onda ga možemo shvatiti. Začet od Duha Svetoga, a rođen od Marije Djevice, Isus je uzeo ljudsko obličje i narav i postao čovjekom.

Druga poslanica Korinćanima 5, 19 nam kaže: “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja i koji je stavio u nas riječ  pomirenja.”

Svojom vjerom i odanosti Bogu, Marija je prihvaćala njegovu volju. Ponizna i tiha, jednaka ostalima, pratila je Isusa kada je poučavao ljude, činio čuda, ozdravljao bolesne. Učila je i ona od njega i shvaćala Božju volju, bez protivljenja. Njena vjera je imala priliku rasti, a bila je jednaka sljedbenicima Isusa.

Sin Božji je išao po zemlji čineći dobro. Više nije bio prvenstveno Marijin sin, već Isus iz Nazareta, o kojem je cijela zemlja pričala. Veza s Marijom se više nije vrednovala kao krvna veza, već veza na zajedničkoj vjeri u Boga. To se pokazalo i u slučaju kada je mnoštvo naroda slušalo Isusa, a netko mu reče (Marko 3; 32, 33, 35): “Slušaj! Evo ti vani majke i braće, traže te.” Isus im odgovori: ”Tko je moja majka i moja braća?” Pogledao je na one koji su ga slušali. “Evo moje majke i moje braće. Jer tko vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka.”

Vidimo da je Isus majku Mariju poistovjetio s ostalim vjernicima. Vjerojatno je Marija to razumjela.

Biblija nam ne kaže o trpljenju majke, kada su Isusa progonili, sudili, mučili. Mi si to možemo predočiti, kako majka može trpjeti bolno za sina i Spasitelja svoga.

Trpljenje Marijino je došlo do vrhunca, kada je stajala u podnožju križa, na kojem je bio razapet njen sin. Mač joj je svom oštrinom probio dušu. I tada je ona ispila gorku čašu trpljenja. Ispunilo se proročanstvo Šimuna, koje je izrekao kad je ugledao Djetešce Isusa u hramu, ali i one njegove riječi upućene Mariji: “A tebi će samoj mač probosti dušu, da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” (Luk 2,35)

Dan je prolazio, sunce pržilo, a netko najvoljeniji je trpio, kao niti jedan čovjek. Trpjela je Marija zajedno s njim. Tiho, ponizno, misleći na svoje obećanje “neka mi bude po riječi tvojoj.” Ustrajala je u svojoj silnoj boli, znajući da je Bog uz nju i da je njen sin Spasitelj za sve ljude, a isto tako i za nju. Na sebi je on nosio grijehe svih, a grijesi koje je uzeo na sebe, bili su toliko teški, da je i Otac nebeski okrenuo lice svoje. Isus je to osjetio i povikao (Marko 15, 34) “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Svoj zemaljski život nije Isus napustio, a da se nije pobrinuo za majku. U smrtnoj agoniji mislio je na nju. Čula ga je kako govori “ženo, evo ti sina”, a zatim Ivanu učeniku svome “Evo ti majke” (Ivan 19; 26,27). Znao je da će  njegovoj majci biti najbolje kod Ivana. Od tada je živjela u Ivanovom domu slijedeći put najvjernijih Isusovih sljedbenika. Svoj život je i dalje živjela po Božjoj volji i u molitvi.

Ni jedna žena nije doživjela toliku radost i duboko trpljenje kao Marija. Nije se osvrtala na osobne interese, potpuno se predala Bogu i njegovoj volji. Ljubeći sina svojega na križu smatrala je da je njen zadatak izvršen. Zato je i dalje bila skromna, ponizna, tiha sljedbenica Spasitelja. Njeno ime je poštovano više od bilo kojeg drugog ljudskog bića, iznova se predala Bogu. Zauzela je neupadljivo svoje mjesto među drugim vjernicima. Dosegla je vrhunac radosti i iskusila duboko trpljenje, ali njen stav prema Bogu se nije promijenio.

Svojim je životom dokazala da je uistinu mislila, što je rekla kada joj je najavljen Mesija: “Evo službenica Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.”

 

Marja Mrčela