ČUDESAN RAZGOVOR NA ZDENCU SIKARA

                                                                   UVOD

                                        Pročitajmo tekst: Ivan 4,4-26 i 39-42

U ovom razgovoru je osoba u Isusovom dušobrižništvu, koja ne traži Boga. Žena uživa nemoralno u svojim grijesima, i nije nikako mislila tražiti Boga. Ljudsko gledajući izgleda da je bio samo slučaj da ona susreće Isusa na zdencu.

Situacija je slična svim vjernicima. Većina ljudi oko nas ne traže Boga. Oni mogu biti naši rođaci, suradnici, susjedi ili ljudi, koje susrećemo redovito ili slučajno. Neki od njih mogu živjeti javno grješnog života, drugi mogu manje ili više otvoreno odbijati Boga, opet neki ne rade ni jedno ni drugo. Njima je to svejedno. Ipak znamo po temelju Biblije, Božje riječi da oni žive daleko od Boga i su vezani sa svojim grijesima. Vjerniku nije to svejedno. Njemu gori stalna želja u svom srcu učiniti nešto za njih da bi oni mogli doći u zajedništvo s Bogom i se spasiti u vječni život. Često se vjernik i osjeća da Bog podsjeća njega da govori njima o Bogu. Ali tada postane pitanje, kako može razgovarati s ovakvim ljudima? Kako možemo postići ih Božjom riječju?

Razgovor između Isusa i Samarijanke nam odgovori u ova pitanja. Ali to daje mnogo više. U tome vidimo, kako voditi osobu kod Isusa i kako Isus daje ono što obeća u svojoj riječi. Kad je tako, imamo razloga istraživati brižno taj razgovor.

Apostoli /učenici

Isus je na putu iz Judeje u Galileju i on ima učenike sa sobom. Snažno djelovanje Ivana Krstitelja nastavlja dalje. Isus nije još otišao iz Nazareta i počeo stanovati u Kafernaumu. Njegovo je javno djelovanje u Galileji još naprijed. Ono je počelo tek kad je čuo da Ivan Krstitelj je bačen u zatvor. Nikoga od Isusovih učenika nije bilo još pozvani kao apostola. Ovaj položaj nije Isus dao nikome prije nego je počeo živjeti u Kafernaumu. (Pročitaj Mat 4,12-22).

Prvo poglavlje Ivanog Evanđelja odgovori kako je Isus počeo skupljati svoje učenike. To se dogodilo prema tome kako u njima se nastala vjera u Isusa kao Božjeg Jaganjca, koje oduzima grijeh svijeta. Učenik nije isti kao što apostol, iako ovi nazivi su na neki način povezani. Kao učenik Isusov znači da je po vjeri uvjeren o njemu i ima ispravan stav prema njegovoj riječi. (Ivan 8,31-32: Nato Isus reče Židovima koji su mu vjerovali: “Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.”) Učeništvo znači isto kao što u upotrebi našeg kršćanskog jezika: biti osobno obraćen ili spašen vjernik (kršćanin). Kad je Isus kasnije pozvao apostola, on je pozvao ih od onih, koji su ranije bili uvjereni da je on Spasitelj.

Razgovor u Ivan 4 pokazuje nam da učenici su bili mnogo zajedno s Isusom prije nego neke od njih je Isus pozvao za apostola. Oni su bili prvo zajedno na putu u Galileju. Oni su bili s njim na svadbi u Kani (Ivan 2,2-11). Onda su se vratiti u Judeju, i tamo je počeo Isus isto djelovanje sa svojim učenicima kao što je Ivan i njegovi učenici djelovali. Učenici Isusovi počeli su krstiti zajedno s učenicima Ivana Krstitelja. Mnogi ljudi su počeli slušati i slijediti Isusa ostavljajući Ivana (Ivan 3,26 i 4,3). Sada završi Isus ovo djelovanje u Judeji da se vrati u Galileju. Tada je on morao proći kroz Samariju (4). I ovdje se dogodio čudesan razgovor koje pokušamo sada razmatrati.

Vrijeme događaja i razlog za to.

Prvo pogledamo vrijeme razgovora. Time nije možda mnogo značenja samo razumijevanje sadržaja razgovora. Ipak nama vjernicima je dobro to znati. Tekst piše vrijeme sasvim jasno.

Isus sjede sam na zdencu Jakovljevu izvan grada Sikara (6). To je bilo oko suštoga sata (6) ili sat je između 12 i 13. On je umoran s puta i žedan, jer u to vrijeme dana je vruće. Učenici su otišli u grad da kupe jelo (8).

Tada dođe neka žena Samarijanka da zahvati vode. Ona dođe sasvim nenormalno vrijeme. Ljudi su imali naviku da se skupljaju na zdencu u vrijeme zadnjeg sata prije zalaska sunca. Tada su nosili vode za potrošnju cijelog dana. I u isto vrijeme su nabavili i druge stvari. Službeni izvještaji su pročitali, dokumenti su potpisali, trgovali su se. Ono što mi možemo dobiti preko medija u ovo moderno vrijeme, ljudi su čuli poslije podne na zdencu. Ipak se moglo dogoditi da ljudi su morali ići zahvatiti vode i u drugo vrijeme kad je voda bila potrošena, ali sigurno nisu išli u šesti sat, kada je bilo najvruće.

Žena, koja je izabrala baš ovo vrijeme, je morala imati poseban razlog za to. Ona se nadala da može biti sama. Zbog toga je išla u ono vrijeme da ne vidi nikoga.

I za to je imala svojih osobnih razloga. Samarijanci su imali Mosijeve knjige i oni su bili veoma točni u tome svemu što su poučavali. Ova žena provede život, koji je bio vrlo vidljivo protiv toga, što su poučavale Mosijeve knjige i zakon zahtijevao. Možemo samo zamisliti da je ona imala vrlo loš ugled zbog njezina nemorala po tome. Bila je izopćenik bez prijatelja. U malom gradu su svi ju poznavali i vračali ili ogovarali o njoj. Sigurno možemo zamisliti, kako se žena osjećala kad je morala ići po vodu. Ona je željela bježati poglede ljudi i ono što su pocrnili ju iza leđa. Zbog toga je došla upravo u ovo vrijeme da ne treba sresti nikoga.

Susret s Isusom i njegova molba za usluge

Kad se žena približava zdenaca vrč na ramenima pod vrućim podnevnim suncem, vidi ona čovjeka koji sjede umoran tamo. O još više on je Židov. Njegov pogled i odjeća su otkrili odakle je on porijeklo. Teško je nam zamisliti kakvu predrasudu je žena imala prema ovom čovjeku. Ona je vidjela tu neprijatelja, jer Židovi su imali duboko ukorijenjenu mržnju prema bratskom narodu, Samarijancima, tako da su izbjegavali Samariju po svaku cijenu. Kad su putovali iz Judeje u Galileju, obično su pravili široki krug, zaobilazeći taj dio zemlje. (Pročitaj 2 Kralj 17,23-27) Samarijanka se spremila slušati mnoge prijekore i optužbe, jer i njezin se pogled otkrio kakav život provede.

Tada se dogodi sasvim nešto neočekivano, nešto što je bilo zabranjeno da Židov razgovara sa ženom na ulici. Isus reče njoj: “Daj mi da se napijem!” (7). Žena ne čuje nikakve prijekora, već zamolbu za uslugu.

Kad Isus moli za ovakvu uslugu, on pokazuje ženi poštivanje i priznanje. On daje da ona drži svoju ljudsku vrijednost, “čuva svoje lice”. I tako može Isus početi odmah razgovarati sa ženom. Ona nije znala očekivati išta ovakvo i vjerojatno to čini njoj samo dobro.

Tu imamo jedan važan odgovor na pitanje, kako možemo kontaktirati s ljudima koji ne traže Boga. Da li molimo od njih neku uslugu? Ali ona ne smije biti samo-namjera, umjetna ili neprirodna. Prvo, usluga mora biti nama stvarno potrebna. Drugo, usluga ne smije opteretiti ih tako, da oni moraju činiti ili dati previše daleko o svojim životnim navikama.

Vjeran seljak mogao je početi razgovarati sa svjetovnom susjedom kad je molio njega da posudi ljestve. Ovo je bio njemu početak za duhovno obraćenje. U jednom birou je mogao drugi vjernik početi razgovarati s osobom od koga je molio da posudi kemijsku.

Sa svjetovnim ljudima može početi kontaktirati da napravi njima neku uslugu. Ali to mora raditi po istom principu! Usluga treba biti stvarno potrebna. I ono što radimo ili dajemo njima ne smije biti previše izuzetak od naše navike. U ovom slučaju postaje služba umjetna ili neprirodna. Tada to ne bi djelovalo na nadajući način.

Isus je prvo postao odnos sa ženom i otvorenje razgovora je djelovalo pozitivno. To vidimo u odgovoru žene Isusu: “kako ti Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ? (9) Ona je bila iznenađena i vrlo začuđena , ali vjerojatno je da ona je bila zainterzirana o Isusu.

Isus upotrebljava odmah ovo. Tako i mi možemo učiniti, ako smo dobili kontakt sa svjetovnim ljudima, kojima želimo da Bog govori preko nas. Mi trebamo upotrebljavati priliku. Ne isplati pomaknuti stvari kasnije, jer može biti da nema više mogućnosti.

Ponuda Božjeg dara

Isus odvrati i reče: “Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ´Daj mi ti piti´, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.” (10) Potaknuo je njezinu znatiželju o živoj vodi, koju nije razumjela i koja je bila najdublja potreba i njenoj duši, jer je zaokupljena svojim svakodnevnim problemima i zanemarila potrebe svoje duše.

Prva stvar koju želi Isus reći čovjeku, koji živi u vlasti grijeha, je nešto o daru Božjem, koji je bio odgovor na njen problem. On ne okrivi ni optužuje, ne ni otkriva zapovijed ili zahtjeva. Prije svega trebamo primijetiti da on ne pokazuje prstom, kako mi mnogi vjernici činimo prema njima, koji žive u grijehu. (Pozitivan stav!!!!)

Ono što trebaju ljudi posebno čuti, je baš poruku o daru Božjem. Što je ovaj dar? Možemo bolje pitati: tko je ovaj dar?

Božji dar je prije svega sam Isus! Bog je darovao i dao svoga Sina grešniku i pokvarenim ljudima. U svom Sinu je on darovao i dao nama spasenje od svih naših grijeha i vječni život!

“Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16)

Isus dolazi danas kod tebe i mene i pita isto: Da li poznaješ dar Božji? Da li je tebi/meni jasno što smo dobili u njemu?

Ljudska najveća nesreća nije u tome da su povezani sa svojim grijesima i prekršajima, već ono da nisu primili dar, koje je Bog darovao i dao nama. Dar je On, koji spasi nas od sviju grijeha i prekršaja i daje nam vječni život.

Isusove prve riječi palom čovjeku je ponuda, ne zahtjev. To zahtjeva mnogo da ljudi to razumiju. Isusove riječi djeluju u ženu. Jasno je da ona je u dušobrižništvu Isusovom. Ono vidimo o njezinom odgovoru: “Nemaš čime ni zahvatiti, Gospodine, a zdenac je dubok! Odakle ti onda živa voda? Zar si veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj zdenac? I on sam pio je iz njega i sinovi njegovi i stoka njegova!” (11-12)

Isusove riječi su probudile u ženi dva veoma važna pitanja. Baš u ovim dvojima pitanjima odjednuje mnogo toga, kako djeluje Isus u ljude, koji nisu još postigli u zajedništvo s Bogom. U njima se otvori i put po kojim može Božja riječ ući u ljudsko srce. Možemo formirati ova pitanja na slijedeće način: O čemu ti govoriš? Tko si ti zapravo?

Isus upotrebljava slikoviti jezik. On ponudi ženi žive vode. Ono znači izvorne vode, i baš ovakve vode je bilo u zdencu Jakovljevom. Ali istovremeno je izvorna voda izraz o Duhu Svetom i vječnom životu. Žena shvaća da Isus ne misli na vodu zdenca Jakovljeva, iako on upotrebljava onu kao sliku. To vidimo o njezinom odgovoru: “Nemaš čime ni zahvatiti, Gospodine.” (11) Kao je ona htjela reći: ja shvaćam da ne misliš na vodu u ovom zdencu, ovu trebam ja zahvatiti i dati tebi. Ali o čemu ti govoriš zapravo? Ti govoriš kao da ti imaš vječni život i Duha Svetoga da daješ meni?

Tko si ti zapravo, koji govoriš tako? Ne ni naš otac Jakov, koji je dao nam ovaj zdenac, mogao govoriti na takav način. Zar ni si ti veći od njega?

Velike stvari se dogodilo u ljudskom srcu, kad počinje pitati što ima Božja riječ dati meni? Tko je zapravo Isus? Da li je on onaj kojeg piše Biblija o njemu?

U Isusu ima nešto, koje djeluje, da žena ne može se odvezati. Isus daje njoj nadu o nečemu, koja nikne i koju ne može ona tumačiti sama, ali koja je njezina najdublja potreba i koju je ona mislila da je nemogućno ikada dobiti (postići).

Baš ovo je istina o Isusu i njegovoj riječi. On ima ono što čovjek najviše treba i u srcu čezne. Ali on ne primjećuje ono. Tako okrene od Isusa i njegove riječi, i traži cilja života tamo gdje ne može naći. Zato je kako rečeno dogodilo velike stvari u čovjeku, kad počinje pitati, tko je Isus i što on ima dati.

Isus odvrati ženi na ovo pitanje: “Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji i život vječni.” (13-14)

Ovaj odgovor sadrži dvostruko obećanje. Prvo objasni Isus da ono što on ponudi je baš vječni život. On daje čovjeku ono što on najviše treba i zadovoljava njegovu unutarnju potrebu.

Potrebu što čovjek ima prema Isusu i njegovoj riječi Isus naziva žeđom. (Usporedi i pročitaj Ivan 7,37-39) On upotrebljava Božju riječ, koja je u Starom Zavjetu. U tome se govori često o žeđi (Gledaj npr. Psalam 42 i usporedi Jer 17,13 i 2,13).

Voda ne znači ono što mi dnevno obično govorimo. Pitanje je o tome, što mora čovjek imati za život. U Božjoj riječi je slika o pustinji. Ako čovjek ne dobije vode tamo na vrijeme, je opasnost izgubiti život. Na isti način je pitanje o životu i smrti, ako ne dobijemo one žive vode, koju ponudi Isus.

Drugo obećanje, koje sadrži Isusov odgovor, jest: primatelj Isusovog dara ne samo da sam dobiva vječni život, već ovaj život prelazi i preko njega svojim bližnjima. Božja riječ, po kojom se on sam spasio, oblikuje u njemu spašavajući izvor drugima ljudima.

Obećanje o tome nalazimo kroz cijelu Bibliju. David kaže npr u Psalmu 23,5: “Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.” I Isus kaže u Ivanu 10,10: “Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.” Pavao piše u Rim 8,37 :”Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio.” Ovo znači na originalnom jeziku da ne samo da pobjeđujemo, već napravimo i osvajanja. Onaj koji primi Isusa, ne dobije samo nešto za sebe. On i dobiva ono što treba da pomaže i drugima.

Ženina molba

Isusova ponuda djeluje u ženu. Slijedeći put kad ona kaže nešto to je i molba: “Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvatiti.” (15)

Žena moli da dobiva ono što Isus ponudi. Možda nama je teško razumjeti njezinu molbu, jer i ona upotrebljava slikovit jezik.

Ženi je jasno da Isus ponudi vječni život. Ona i razumije da ako ona dobije ovaj život, mora ona ipak zahvatiti vode na zdencu Jakovljevu. Što misli ona kad kaže: daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvatiti.” (15)

Neravno smo dali već odgovor, kad smo ranije govorili što njoj je značilo kad je morala ići po vodu. Iza njezinih riječi je sakrilo ovo: o, kad bi mogla promijeniti ovaj život, što sad živim! Kad bi se oslobodila od toga što optuživa i peći u savjesti. Kad bi mogla se osloboditi od ljudskog preziranja i ocrnjivanja!

Ovi nutarnji glasovi su poznati mnogim ljudima. Kad živi po svojim strastima, nema slobode. Ono znači samo nutarnje patnje, boli, nemira, praznine bez radosti od onoga, o čemu ne zna što je to. Mnogi pokusaju bježati patnje i ugušiti to. Ali to ne isplati! Ljudski vlastiti pokušaji se osloboditi od nevolje ne pomažu, sve ide samo gore i gore. To je kao riba bi se oslobodila iz mreže.

Ima samo jedan put od ćorsokaka (od slijepe ulice): ISUS KRIST! On je došao da traži i spasi izgubljene. Bez Isusa smo mi svi izuzetno izgubljene.

Isusov odgovor

Isus usliša molbu žene i odgovori na to. Odgovor izgleda malo čudovito: “Idi – zovni svoga muža te se vrati ovamo!” (16) Da li je ovo ikakav odgovor za ženinu molitvu dobiti ono što Isus ponudi? Da, baš je odgovor za to. Ali da bismo razumjeli stvar mi trebamo razmatrati to točnije.

Isusov odgovor je vrlo prirodan. Nije prikladno govoriti sa ženom po tadašnjim prikladnim pravilima. To vidimo kasnije od istog poglavlja kad su se učenici čudili da Isus govori sa ženom, kad su se vratili iz grada s hranom. (27)

Ipak tim odgovorom takne Isus osjetljivo mjesto u životu žene. Ona nije imala zakonskog muža. Imala je mnogo iskustva što se tiče muškaraca, ali ovome nije mogla lagati. Po riječi žene vidimo da ona priznaje istinu: “Ja nemam muža” (17). Ovo dolazi tiho i oprezno, ali to je stvarno priznanje. Isus odabra to i nastavi: “Dobro si rekla, `nemam muža`, jer si imala pet muževa, a onaj koga sada imaš nije ti muž. To si istinito rekla.” (18) Njezin život bio je za Isusa poput otvorene knjige. Kad ona moli da dobije ono što Isus ponudi, Isus donesi njezine grijehe u svjetlo.

Takvo je Isusovo dušobrišnistvo. Kad dolazi čovjek kod Isusa i moli za ono što on ponudi, on može vidjeti istinu o sebi. Čovjekovi grijesi se otkrivaju pred njega i on vidi grijeh za grijeha. Isus ne održava nikada moralnih propovijedi. On ne zahtjeva nas da mi se moramo popraviti i promijeniti. Isus ne predstavlja nešto takvo: Ove zahtjeve se dignu iz čovjekove vlastite religioznosti. To nema veze s Bogom. Suprotno, to priječava čovjeka da doživi spasenje i postigne u stvarno zajedništvo s Bogom.

Međutim Isus stavlja nas lice u lice sa sobom. Ono se može dogoditi tako da on pokazuje nekoliko pojedinih grijeha. Ono se može dogoditi i tako da mnogi grijesi postanu u naše znanje. Ipak nije značajno, koliko puno ili koliko malo grijeha vidimo u sebi. Odlučujući je da li razumijemo da smo izgubljeni. Tek kad shvaćamo i priznajemo ovo, je Isus mogao pokazati nam, što on želi reći nama o nama sebi.

Božja riječ naziva kad se vidi ispravno sebe “ smrt po Zakonu” (Rim 7,7-13; Gal 2,19; usporedi 2 Kor 3,7 i 9). Mnogi od onih koji dolaze kod Isusa i predaju se Bogu, nisu razumjeli ovo. I ovo je razlog da oni ne dožive slobodu Evanđelja. Ali ipak nema drugog puta. Moramo uvidjeti istinu o sebi.

A ti, koji nisi vidio istinu o sebi, Isus ima više s tobom posla kao što razumiješ. On ne odbaci tebe, već suprotno, uslišava tvoju molitvu za tvoj vječni život.

Po našoj strani ne treba mnoge riječi da se otkrivamo istinu o sebi. Sve je vezano o tome da li se ponizimo pred tome što Božji riječ kaže o nama i što Božji Sveti Duh se otkriva nama. Samo poznavanje vjernika se izgrađuje o tome, koliko dajemo prostora Božjoj riječi i poravnamo naš život prema tome, kako njegova riječ dotakne nas.

Sada u govoru žene se dogodilo nešto novo: “Gospodine, vidim da si prorok…” (19). Ona je dobila prvo iskustvo o tome, tko je Isus. U Evanđelju po Ivanu riječ vidjeti znači isto kao što riječ iskusiti (doživjeti).

Isto vrijeme kad ona priznaje istinu o sebi, počinje ona vidjeti Isusa. Tako je u životu od sviju nas. Kad se ponizimo pred tome što kaže Duh Božji o nama po Božjoj riječi, počinjemo dobiti osobnih iskustava o Isusu.

Ženi je ovo značilo prvo da ona postavlja Isusu religiozno pitanje: “Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati.” (20).

Samarijancima je ovo pitanje bilo najvažnije. I ženi je ova tema bila važna unatoč njezinoj svjetovnosti i grešnom životu.

Mnogi ljudi se mole Bogu tu i tamo. U svakom slučaju oni to rade kad upadne u ozbiljnu nevolju. Tada se i dogodi da i oni, koji kažu da ne vjeruju u Boga, ipak se mole njemu. Mnogi pokušaju se revno sebi i drugima uvjeravati da nema Boga ni života poslije smrti. Ali u tome ne uspijevaju. Oni ne mogu jednostavno biti sigurni da sve se završi poslije ovog života. I tako oni žive u nadi da ipak njihov život završava dobro konačno u kraju. Zato oni i mole. Ovo je bio razlog da i samarijanka se molila.

Isus ne daje nikakve nade za ovakve molitve. On odvrati: “Vjeruj mi, ženo – dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi ne znate čemu se klanjate; mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – već je tu - kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.” (21-24)

Ovaj odgovor je oduzeo sve nade, koju je ona mogla imati o pomoći svojih vlastitih molitava. Sada se ona pomoli ipak jednu molitvu u duhu i istini: “Gospodine, daj mi te vode” (15).

Ova istina se tiče svih ljudi. Nema nikakve korist da se moli zbog molitve. Nikakve značenje nema u kojom mjestu se pomoli. Iako se moli na mjestima, koja nazivaju ljudi svetim, to ne pomaže ništa,ako se ne moli u duhu i istini. Moliti u istini se događa bez toga da Duh Božji ne djeluje u srcu po Božjoj riječi.

Ono što je Isus rekao ženi do sada, ona stoji bez pomoći i otkrivena. Isus je donio nježne grijehe u svjetlo i oduzeo njezinu nadu, koju je ona možda imala da sve će savrsiti ipak dobro u njezinom slučaju. Što onda?

Sada se događa nešto veliko. Bez da žena razumje zapravo sama, njezine misli idu prema smjeru, u koje Isus želi: u Mesiju. Svojom dušobrižništvom je Isus poravnao ženine misli i srce i vodio ih prema obećanju Božjeg spasenja.

Žena kaže Isusu: “Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe, sve će nam objaviti” (25).

Sada se može Isus otkriti ženi i tako daje njoj žive vode ,što je on ponudio i žena molila. Ovo čini on rečeć: “To sam ja koji govorim s tobom.” (26) Ono nije Isus još nikomu rekao tako jasno. Sada primjećuje žena s kim ona razgovara i doživi sama spasenje.

Vječni život teče o tome da čovjek spoznaje Isusa (Ivan 17,3). To je mnogo više nego samo znati nešto o Isusu. Spoznavanje je odlučujuće mnogo više nego znanje. Do znanja o Isusu može dostići kad čita o njemu. Spoznavanje Isusa se otvara samo tako da Božji Duh otkriva Isusa čovjekovu srcu preko Božje riječi. Manje je važno koje se sredstvo upotrebljava ovdje. Čovjek može spoznavati Isusa po navještavanju, čitanju Biblije ili pjesmo, ili kad se razgovara o duhovnim stvarima, ili kad drugi vjernici svjedoče i na mnoge druge načine.

Ipak je uvijek tako da Božji Duh objasni Isusa čovjekovu srcu preko Božje riječi. Tada se čovjekovo srce poravna prema Isusu. Tada se čovjek novo rodio i tada se dogodilo obraćenje.

Ovo se dogodilo Samarinjanki. I ovo nije ostalo bez djevovanja. Vjera ne nastane bez posljedica. Od toga trenutka, kad dolazi Isus u život čovjeka, je sve novo. Sasvim novi život je počeo. Samarijanka ostavi svoj krčag i ode u grad i rekne ljudima: “ Dođite i vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?” (29).

Isusovo obećanje se počelo ostvarivati u njezinom životu: “… voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (14) Bez da žena još shvaća, ona govori o ovom izvoru, predivnoj vijesti ljudima iz grada. Nije se više stidjela,već njezin pošli život postao veza sa sretnom sadašnjošću.

Ljudi su vidjevši promjenu u njoj žurili mnoštvo da slušaju Isusa. Isus mora ostati još kod njih dva dana (40)i rezultat je duboko probuđenje (41). Konačno kažu ljudi iz grada Samarijanki: “Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo samo čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.” (42)

Sve je počelo o tome da Samarijanka je došla u dušobrižništvo Isusa i rezultat je bio veliko probuđenje. Događaj o Samarijanki jasno nam daje sliku kako je osoba koja je bez Krista misijsko polje, a u trenutku kad ga primi i sama postaje misionar – misionar za njega i njegovom milošću. Ulazak Sina Božjega u čovječji život čini veliku razliku. Sve to se događa i danas.

 Marja Mrčela